Za one koji to još ne znaju, a vjerujemo da je zapravo malo takvih u današnje vrijeme – dronovi su letjelice kojima čovjek ne upravlja na način da sjedi u njima, odnosno, letjelice koje nemaju posadu. Prvi “dronovi” su letjelice koje su još sredinom XIX. stoljeća slali austrijski vojnici na Veneciju, a radilo se o balonima koji su nosili eksploziv (uspješnost je bila minimalna, ali već tada se vidio potencijal ovog sredstva).
Zanimljivo, ali kao i kod svake druge ozbiljnije tehnologije, glavni razvoj odvijao se u sklopu vojske i vojne industrije (a komercijalna primjena je uslijedila tek mnogo kasnije). Jedan od najpoznatiji dronova u vojnoj upotrebi bio je “Predator”, letjelica kojom se upravljalo sa velikih udaljenosti, koja je prenosila ubojna sredstva i koja je na prostorima Afganistana, Iraka i drugih zemalja bliskog istoka godinama žarila i palila (bez ugroze ljudskih života onih koji su njom upravljali – žalosno, za cilj imati oduzimanje života drugima).
Civilna upotreba dronova … tu smo.
Prva komercijalna (i miroljubiva) primjena drona zabilježena je u SAD-u 2006. godine, kada je njihova agencija za zrakoplovstvo FAA izdala prvu komercijalnu dozvolu za upravljanje dronom. Razvoj tehnologije dronova, kao i njihova primjena išli su relativno sporo (uzimajući u obzir da se radi o tehnologiji, koja se nekako prirodno razvija nevjerojatnom brzinom). Nekoliko godina kasnije, konkretno 2013., glavni šef Amazona Jeff Bezos, najavio je kako će kroz koju godinu njegova kompanija pakete dostavljati koristeći dronove. Ovo se može smatrati velikom prekretnicom u široj javnosti, koja je tada počela shvaćati što dronovi sve mogu (sjediš doma, i umjesto poštara – čekaš dron, koji ti lijepo sleti u dvorište, ostavi paket, i odleti natrag u bazu). Već dvije godine kasnije, FAA je u SAD-u izdala 1000 dozvola za upravljanje dronovima, godinu dana kasnije, broj zahtjeva za dozvole se utrostručio. Uzmemo li u obzir da je prema nekim procjenama, stvarni broj vlasnika dronova do 20, 50 ili čak i 100 puta veći od broja izdanih dozvola (sve niža cijena dronova koji su postali dostupnijima kao glavni uzrok tom porastu), jer ih velika većina ne želi koristiti u komercijalne svrhe, nego rekreativno letenje (ili jednostavno žele letjeti “na crno”), dolazimo do brojke koja je gotovo nevjerojatna.
Hrvatska ni malo ne zaostaje na tom području za svijetom, čak štoviše, infrastrukturno, institucionalno i pravno smo u samome vrhu, ako ne i vodeći (u trenutku pisanja). Što to znači?
Ništa na “divlje” …
Za sigurnost zračnog prometa i svih letačkih operacija, postoje dvije ključne institucije, koje bi (u teoriji) trebale znati za svaki let dronom, isto kao što se radi o civilnom zrakoplovstvu, gdje se mora znati za svaki let zrakoplova, a to su CCAA (Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo) i HKZP (Hrvatska kontrola zračne plovidbe). E sad, vratimo se na riječ “svaki”. U oba slučaja (dron ili zrakoplov), postoje iznimke, gdje se za let ne mora znati, a to je kada se koristi tzv. “G sloj” za letenje, koji je 300 m visine iznad zemlje (ne miješati sa nadmorskom visinom). U tom sloju, dozvoljeno je letenje svima, bez potrebe za javljanjem nadležnoj kontroli letenja – zrakoplovi, jedriličari, paraglajderi, zmajari, baloni, dronovi itd. Zrakoplovi ne bi smjeli letjeli ispod 150 m, osim u fazama polijetanja i slijetanja. Dronovi ne bi smjeli letjeti iznad 120 m, kako ne bi ulazili u zračni prostor zrakoplova koji također koristi G sloj.
I tu kreće cijela problematika onih koji se žele “ozbiljnije” baviti dronovima, letjeti gdje god požele, kada god požele i sa čime god požele. Nije baš tako jednostavno. Od prije nekoliko dana je na snagu stupio novi Pravilnik o sustavima bespilotnih zrakoplova, kojega bi svatko tko želi poletjeli sa svojim dronom izvan svoje kuće (mislimo na zatvoreni prostor) trebao pročitati i shvatiti, te nakon toga proučiti i sve ostale relevantne propise.
U idućem nastavku (koji će biti objavljen kroz koji dan), objasniti ćemo naslov – zašto smatramo da su dronovi zanimljive, skupe i opasne igračke.
Facebook komentari