Živimo u XXI. stoljeću, iako toga ponekad nismo svjesni. Napredak u zadnjih nekoliko desetljeća postignut je prvenstveno razvojem tehnologije, novih načina kako nešto proizvesti ili odraditi na brži, jednostavniji, kvalitetniji, precizniji način. Na neki način smo zarobljeni u tom trendu, u kojem se samo tiho prilagođavamo svemu onome što nam netko drugi servira. Neke stvari su dobre, neke manje dobre, a neke su čista glupost – samo što će to mali broj ljudi uočiti i/ili priznati.
Kada biste uzeli nekoga tko je zadnjih 30 godina bio odvojen od svijeta, zadnje što je vozio bio je famozni Golf 1, i stavite ga u aktualni Golf 7.5 (ako dobro brojimo), gotovo da ne bi znao voziti taj automobil (pitanje, da li bi ga uopće znao i pokrenuti). Tehnologija je omogućila nevjerojatni skok u udobnosti vozača i putnika, od upravljanja audio-video sustavima (koji su nekad i nekoliko puta skuplji u automobilu nego što vlasnik tog automobila ima u svom dnevnom boravku), protokom zraka, rasvjetom, ovjesom, dinamikom vožnje (ako automobil nema “sport” mod, ne valja) itd.
Sustavi su zamišljeni kao pomoć
Dio koji je nekako manje očit, a koji zapravo više utječe na rad vozila i njegovo ponašanje u prometu, u odnosu na prethodno navedene elemente odnosi se na sustave pomoći u vožnji. Od poznatijih, tu su ABS, ESP, ASR, AFIL, LIDAR, DMS, TPMS … i cijeli niz ponekad enigmatičnih akronima koji nas fasciniraju, a da ni sami ne znamo zašto.
Vozači vrlo često zaboravljaju da su ti sustavi dizajnirani kao pomoć, a ne kao nešto što je apsolutno i što će u određenom trenutku odraditi ono što vozač nije odradio (a trebao je). Primjere toga gotovo svakodnevno možemo vidjeti u prometu. Koliko puta se dogodilo da se automobili udare prilikom istovremenog izlaska sa nasuprotnih parkirališnih mjesta, i “nađu” se na pola puta uz udarac i štetu? Parking senzori ne pomažu, jer su oni dizajnirani za kretanje nekom normalnom brzinom unatrag, a ne u situacijama dok je približavanje objekta dvostruko brže (obično dok senzori otkriju nadolazeći drugi automobil bude prekasno za reakciju). Prilikom kretanja iz dubljeg snijega, uključeni ESP/ASR ponekad bude kontra-produktivan, jer Vam upravo treba proklizavanje kotača kako bi automobil krenuo iz mjesta. Sustav za nadzor putanje vozila, da li se on nalazi unutar svoje trake je neupotrebljiv kada padne kiša, jer se teško razlikuju obilježene crte od asfalta. I tako dalje …
Kad tehnologija otkaže poslušnost
Vozači danas čim sjednu za volan upravljaju vozilom po automatizmu, jer podrazumijevaju da će automobil nešto odraditi za njih ako oni negdje pogriješe. Jedan od “poznatiji” video uradaka na tu temu pokazuje kako to izgleda dok tehnologija zakaže:
U gornjem primjeru, vidimo da vozač nije spreman na kvar sustava. Zašto? Jer unaprijed očekuje da će sustav odraditi ono što on nije. To povećava vrijeme reakcije, jer vozač ne vozi anticipativno, da bude spreman na situacije koje su moguće, nego dio mogućih situacija zbog tehnologije automatski prekriži sa svog popisa – aha, bude to automobil sam riješio. Za automatsko parkiranje postoje video zapisi koji pokazuju smiješne i manje smiješne situacije, mi smo izdvojili slijedeću situaciju:
Za prethodni primjer ne možemo sa sigurnošću reći da li je vozač očekivao takav ishod, pa namjerno nije ništa poduzimao ili je čistom srećom završilo tako kako je bez štete na vozilu (ili drugim vozilima oko njega). Problem je da se kod modernih automobila vozači (najčešće oni neiskusni) pouzdaju u osnovne elemente vožnje automobila (bočno parkiranje smatra se najvećim izazovom za nove vozače, pogotovo na prometnoj cesti) i ne mogu ni predvidjeti kako će se automobil ponašati, jer ni sami ne znaju koja bi trebala biti normalna putanja vozila, kako bi na vrijeme zaustavili automatski sustav i sami preuzeli kontrolu nad vozilom.
Taj vražji GPS
Do relativno nedavno, glavno navigacijsko sredstvo u automobilima su bile karte gradova, regija i zemalja, koje su se mogle kupiti na različitim mjestima. Bile su pouzdane, neovisne u električnoj energiji i sa njima su ljudi prelazili kontinente. Danas, ljudi više ne idu ni po kruh do obližnje pekare bez uključivanja GPS uređaja. Naviknuli smo se da nam netko drugi cijelo vrijeme pokazuje gdje smo, da smo jednostavno izgubili osjećaj u prostoru i gotovo je nevjerojatno vidjeti koliko se vozači ne snalaze u nekom nepoznatom gradu. Ne govorimo o pronalasku određene ulice ili adrese (uvijek se znalo stati sa strane, pitati nekog prolaznika, otići u obližnju trgovinu i slično), nego govorimo o vožnji, sudjelovanju u prometu. Bez GPS-a (preciznije, digitalnih karata), vozači ne znaju po kojoj traci smiju voziti, u koju ulicu smiju skrenuti, kojom brzinom smiju voziti … vjerovali ili ne, kao i prije nekoliko desetaka godina, i danas su Vam ti podaci dostupni – a zovu se prometni znakovi. Koji su uvijek ažurni, dok karte to ne moraju biti. Ukoliko se promijeni regulacija, a imate krive karte, imati ćete problem sa vožnjom, jer ćete očekivati sasvim drugu situaciju od one koju realno vidite (zatvorena ulica, radovi u toku, pješačka zona umjesto dozvoljenog prometa, …) i kasnite sa reakcijom, jer se nećete znati orijentirati, zbog toga što ste orijentaciju u prometu prepustili tehnologiji. Primjer automatizma i ne razmišljanja o tome kamo idete (te da li uopće idete u dobrom smjeru) možete pročitati na slijedećem članku:
Čovjek ima osjetila, automobil ima senzore …
Što smo stariji, to smo iskusniji (možda su refleksi nešto sporiji, ali onda bi se tome trebali prilagoditi). Što je automobil stariji, vrlo vjerojatno će se više kvariti nego dok je nov – pretpostavljamo da će novi automobil biti savršen. Na idućem filmiću vidjeti ćete da baš ne mora biti tako, automobil sa oko 1600 prijeđenih kilometara ima cijeli niz grešaka prikazanih na instrument ploči, najmanje 5 isključenih sustava za pomoć u vožnji i vozača koji će vjerojatno biti zbunjen sa tom situacijom (jer će sam morati upravljati sa dugim svjetlima, paziti na pretjerano ubrzanje, sam držati razmak iza drugih vozila, sam paziti na kočenje vozila ispred sebe i sam se držati u svojoj traci). Odnosno, voziti automobil kako se nekad vozilo – ručno.
Zanimljivo, bez svega toga se uvijek moglo. Nerijetko se dogodi da jedan senzor ima nekakav kvar (ili ožičenje), koje za posljedicu ima sigurnosno gašenje različitih sustava pomoći u vožnji, kako ne bi ometali vozača ili mu davali pogrešne parametre. Problem je što se vozači toliko naviknu na tehnologiju, da uz očite poruke o greški i dalje očekuju da će automobil odraditi nešto umjesto njih. Vraćamo se na početak, prisutna tehnologija služi samo kao pomoć u vožnji, a ne da se o toj tehnologiji ovisi. Drugim riječima, zbog komocije, lijenosti ili čega već trećeg, vozači su se polako, svjesno ili nesvjesno odrekli dijela svojih sposobnosti u vožnji zbog tehnologije u koju (nerijetko) imaju puno povjerenje … dok se nešto ne dogodi. A dok se dogodi, nije kriva tehnologija, niti proizvođač automobila, nego vozač.
Što se može zaključiti?
Svašta. I ništa. Tehnologija je u automobilima prisutna, i sustava pomoći (do potpune autonomije) će biti sve više i više. Dio razloga leži u unaprijeđenju prometa i sigurnosti, a dio u čistoj zaradi (koliko Vam doista treba automatsko parkiranje ili mogućnost da se automobil sam preparkira na pritisak gumba na daljinskom upravljaču?). Bitno je znati da postoje dvije kategorije vozača koji su najviše podložni sustavima za pomoć u vožnji, a to su prvenstveno mladi vozači, koji zahvaljujući tim sustavima dobivaju lažnu sigurnost, jer određene greške automobil može popraviti, dok neke i ne može – a ako vozač ne zna tu granicu, posljedice mogu biti kobne. Druga kategorija ljudi su oni koji zbog lijenosti, nedostataka vremena, prirode posla zloupotrebljavaju te sustave kako bi radili nešto drugo za to vrijeme. Da, bilo bi odlično da je automobil toliko siguran da se sam može odvesti od točke A do točke B, bez ikakve potrebe za vozačem (a vozač za to vrijeme piše dokument na prijenosnom računalu, tipka SMS poruke, gleda prijenos utakmice na TV-u i slično). Problem je da vozači već danas to rade (ili, ne rade ono što bi trebali raditi dok su za volanom), a jedan od (nažalost) poznatiji slučajeva takve dekoncentracije prikazan je snimkom nadzorne kamere tunela Ledenik na autocesti A1 (Zagreb-Split).
Facebook komentari